Konferencija za medije koju je udruga „starKA“ održala 20, rujna i koju su mnogi mediji popratili na čemu zahvaljujemo, bila je malo duža s razlogom – htjeli smo ispričati priču. Stanje socijale je alarmantno, iznimno je važno sagledati cjelinu te razlučiti stvarne probleme od uzroka problema. Populističkim metodama, sazivanjem svaki tjedan nove konferencije te prozivati odgovorne točku po točku to ne bismo postigli, a za to se nema ni vremena.
Ponavljamo, glavni problemi socijalnih usluga za starije osobe – manjak je smještajnog kapaciteta, neravnopravnost je korisnika usluga i privatnom i javnom sektoru te suficit i bujanje ilegale neadekvatne skrbi opasne po život za koju nema rješenja.
To su problemi i to moramo rješavati. Rješenja koja se javnosti plasiraju iz ministarstva ne bave se uzrocima i još će više potencirati probleme. Nisu problem obiteljski domovi. Problem po obiteljskim domovima je izmišljen, on ne postoji. Obiteljski domovi postoje od 2003. Da su „institucije radile svoj posao“, odnosno da je ministarstvo radilo svoj posao i provodilo nadzor kako treba svih ovih godina i da su pokazali interes za stvarno stanje, mi se danas ne bi morali baviti ovim temama. Pojačan nadzor najavljivao se u strategiji 2014. Zašto se tek prošle godine krenulo s njime i zašto se sve ove godine čekalo – zna ministarstvo. Možda ne sam ministar, on je novo lice socijale, ali svakako zna njegova savjetnica Bogdanović, zna državna tajnica Pletikosa. Trebale bi znati. Gđa savjetnica Bogdanović sigurno zna, godinama najavljuje gašenje malih domova.
Da, ima obiteljskih domova koji ne brinu o korisnicima kako bi trebali brinuti, ali oni su – manjina. Njih treba ozbiljno sankcionirati, nekima vjerojatno i oduzeti licencije. Doživotno. Kao i u svakoj djelatnosti, tako i socijalna djelatnost ima propusta. No ne možemo kriviti sve, posljedice moraju snositi oni koji su se o zakone i pravilnike ogriješili.
Javili su nam se nakon konferencije i ljudi koji su htjeli otvoriti male obiteljske domove. Rekli su im da čekaju novi zakon, rekli da prema novom pravilniku moraju napraviti prenamjenu prostora, iz stambenog u javni. Odustali su. Pitamo – a udomiteljstvo, jeste li o tome razmišljali? Time se baviti neće, prostor je prevelik i ne bi se iskoristio sav kapacitet. Postojeći obiteljski domovi su pak s investicijama stali. Ne proširuje se, ne stvaraju se novi kapaciteti i nova radna mjesta, ne ulaže se dalje u kvalitetu. Samo bi lud čovjek s ovakvim najavama mogao dalje ulagati. Tko gubi? Korisnici. Ljudi starije životne dobi koji smještaj trebaju i traže. Tko dobiva? Ilegala.
Tko će snositi odgovornost za te štete, štete na teret korisnika?
Podsjetimo: u samo 18 mjeseci dobili smo tri potpuno različita scenarija sudbine “obiteljskih domova”. Neargumentirana, svaki novi sve nelogičniji i, štoviše, po korisnike sve opasniji. Podsjetimo se i da prethodno najavama predlagatelj zakona odnosno oni koji na nacrtu prijedloga rade (tko to radi je izgleda klasificirano oznakom državne tajne) nisu razgovarali s nikim na terenu i nemaju projekcije kako će se koja “obiti o glavu” korisnicima socijalnih usluga starije dobi. Naime, kad su najavljivali smanjivanje broja
korisnika, nisu pitali mogu li obiteljski domovi s 12 korisnika opstati i koliko će ih opstati. Državna tajnica sad najavljuje kako će se dio domova preregistrirati u ustanovu, a dio u udomiteljstva. Zna li koliko će biti
kojih, koliko smještajnog kapaciteta će dobiti odnosno sigurno izgubiti? Koliko će nas zatvaranje obiteljskih domova koštati, i u novcu i u manjku kapaciteta? Je li itko svjestan šteta ovakvih najava? Je li ikome u ministarstvu važno što će neki novi ljudi možda gorjeti uokolo, biti u štalama i imati neadekvatnu skrb i što će pasti još jedan ministar socijale?
Jučer smo u medijima čitali članak „Moli se pomoć svih dobrih osoba za stariju obitelj Grubač/Gagovski “ u kojem Hrvatska udruga za pomoć žrtvama nasilja, djeci i siromašnima organizira prikupljanje humanitarne pomoći za obitelj koja živi u jako teškim uvjetima – bez hrane, bez higijenskih potrepština, nemaju najosnovnije potrebe, žive u malenoj drvenoj kući pune vlage i plijesni, u 16 kvadrata. Radi se o starijim i dosta bolesnim ljudima koji više nisu za radni odnos.
Žive od 960,00 kn zajamčene minimalne pomoći rješenjem Centra za socijalnu skrb Karlovac. Od toga plaćaju i režije. Akcija je odobrena i provjerena od Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike te Uprave za socijalnu politiku, Grada Zagreba, Gradskog ureda za socijalnu zaštitu i osobe s invaliditetom.
Što možemo iz članka zaključiti? Nije li ovo javno priznanje našeg socijalnog sustava da nema rješenja koje bi pomoglo dvoje starijih ljudi. Sve politike i prakse su im pale u vodu.
To dvoje starijih ljudi su upravo onaj dio korisnika o kojima smo govorili na konferenciji, dio koji nije pokriven i koji dobrim dijelom preuzima ilegala. Ilegalci postoje jer je za njima potreba – ljudi nemaju kuda i nemaju s čim. Stoga nemojmo na prvu osuđivati ljude koji se tamo smještaju jer ne znamo njihove situacije. I budimo sretni što ne znamo. Možda ministru, savjetnicama, tajnicama i šefovima ureda par stotina i tisuću kuna ne predstavljaju ništa, ali, na žalost, vidimo da postoje mnogi među nama kojima je pet kuna ravno jackpotu – pet kuna je kruh za dan ili dva.
Ministre Aladroviću, riješimo li uzrok – riješili smo problem. Budite ministar koji će se baviti uzrocima, koji će htjeti i usuditi se čuti. Nemojte samo slušati što Vam govore savjetnici, tajnici i šefovi ureda, ta oni su tu cijelo vrijeme; i oni i problemi. Oni samo ministre mijenjaju, Vi ste im ne znamo koji šef po redu.
Znamo, ministre, da ste prebukirani i vodite najsloženiji resor, ali odvojite vrijeme. Odvojite par sati jedan dan i dođite, uđite u obiteljski dom. Pogledajte što se radi, poslušajte korisnike što Vam imaju za reći i sve će Vam biti jasno. Dođite, čekamo Vas.
Ovim putem pozivamo građane da pomognu obitelji Grubač/Gagovski kad već ne može naš socijalni sustav. Pomoći možete uplatom na poseban račun Hrvatske Udruge za pomoć Žrtvama nasilja, djeci i siromašnima, skraćeno: HUPŽNDS, IBAN: HR732402006 1500111183. Račun otvoren kod Erste&Steiermarkische bank d.d. Za uplate iz inozemstva Swift/bic: ESBCHR22. Pakete nekvarljive hrane i higijenske potrepštine možete dostaviti na adresu Udruge Ivekovićeva ulica 35. Zagreb 10000, koji će uz pisanu potvrdu biti predani spomenutoj obitelji.