Danas je u prostoru Društvenog centra ”Prostor(i)ja” održana konferencija za novinare Udruge za informiranje, širenje i razvoj socijalnih usluga za starije osobe „starKA“.
Na konferenciji smo školski, kroz kratku prezentaciju iznijeli probleme „transformacije“ obiteljskih domova predložene Zakonom o socijalnoj skrbi u savjetovanju. Nadamo se da će biti od koristi i samom ministru.
Podsjećamo, predlagatelj zakona, odnosno Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike u prijedlogu nije navelo konkretne argumente ni predočilo prethodne analize, već je sudbinu tisuća ljudi i stotina obitelji svelo na 149 riječi. Nakon mnoštva komentara i reakcija, tih 149 riječi počelo se pravdati frazama – „transformacija” , dizanje standarda, povećanje kvalitete, briga za umirovljenike.
Što ministarstvo predlaže i podrazumijeva pod „transformacijom“?
Predložena su dva scenarija: „transformacija“ u ustanovu – privatni dom ili „transformacija“ u udomiteljstvo/profesionalno udomiteljstvo.
Kad govorimo o transformaciji u dom, govorimo o prenamjeni objekta iz stambenog prostora u javni te o ispunjavanju uvjeta Pravilnika o uvjetima prostora, opreme i radnika doma (NN 64/2009). Za prenamjenu objekta treba prije svega potvrda ureda da je temeljem prostornog plana moguće izvršiti prenamjenu. U velikom broju obiteljskih domova prenamjena po prostornom uređenju neće biti moguća.
Drugi problem „transformacije“ je još i veći – ispunjavanje uvjeta iz Pravilnika o minimalnim uvjetima pa tako govorimo o tehničkim uvjetima – adaptaciji objekta te dogradnji niza dodatnih prostorija itd itd. Tu su i ostali uvjeti koji nemaju većih problema s realizacijom ali znatno će utjecati na cijenu koštanja samog smještaja kasnije pa ih valja izdvojiti. Naime, u ustanovi više neće može pomagati obitelj pa jedan član više neće biti i šef nabave i domar i vozač saniteta, već će ustanova mora imati zaposlenog radnog kadra – ravnatelja, administrativno osoblje, pomoćno tehničko, logističko, kuhare, pomoćne kuhara i inih koji ne utječu na samu kvalitetu i standard, ali i te kako utječu na cijenu smještaja.
Govorimo naravno i blagom povećanju stručnog kadra na što nemamo primjedbi. Problem je što, ma koliko god ih netko propisao, dovoljnog broja radnika na tržištu rada nema pa su nam i ustanove i obiteljski domovi deficitarni po Pravilniku. Problem je što se ništa ne čini po tom pitanju.
Nabrojavši sve to, ustanova s 20 korisnika opstati ne može i kapacitet doma treba proširiti. Prema našoj studiji isplativosti privatni dom bio bi na break-even s 45 korisnika pod uvjetom da dom radi s 100% kapaciteta i s povećanjem cijene od najmanje 30% u odnosnu na cijenu obiteljskog doma.
Za povećati kapacitet i ispoštovati tehničke uvjete pravilnika, treba angažirati projektni biro, isposlovati građevinsku i uporabnu dozvolu te osigurati financijska sredstva za radove.
Okvirna cijena koštanja “transformacije” obiteljskog doma u ustanovu/privatni dom: cca 70.000,00kn za prenamjenu te od 2 na više milijuna za adaptaciju prostora i prilagodbu Pravilniku. Tko će novac posuditi i pod kojim uvjetima u okružju s ovako nestabilnom pravnom regulativom, tim više što je dobar dio obiteljskih domova već kreditno zadužen – ostaje otvoreno pitanje.
Moramo uzeti u obzir i trošak iseljavanja na stotine obitelji iz svojih domova, sadašnjih obiteljskih domova; koji više neće moći živjeti u ustanovama te si moraju i nekako i nečim osigurati novi stambeni prostor.
Druga opcija obiteljskog doma jest “transformacija” u udomiteljstvo.
Udomiteljstvo je najmanja kategorija pružatelja, ima 4 a u kriznim situacijama 5 korisnika te radi preko mreže CZSS-a. To je još lošija opcija transformacije jer bi njome do 2/3 kapaciteta ostalo prazno, govorimo o nekoliko soba i 10-15 kreveta viška. Od toga ne može živjeti obitelj, od toga će biti teško namiriti i samo trošak praznog prostora. U toj transformaciji gube se sva radna mjesta.
Procjena uspješnosti „transformacija“
Pretočimo li procjenu uspješnosti „transformacije“ u brojke s vrlo optimističnom procjenom uspješnosti, optimističnijom od one dobivene istraživanjem na terenu i razgovorom s predstavnicima domova, to izgleda otprilike ovako:
Ako se svaki deseti obiteljski dom „transformira“ u dom za 50 korisnika ( 2 500 mjesta) , a pet od deset obiteljskih domova „transformira“ u udomiteljstvo (1000 mjesta) , govorimo o gubitku 60% sadašnjeg kapaciteta.
Danas raspolažemo sa cca 7000 kreveta, pet godina od danas ćemo imati 4000-4500 mjesta manje. Podsjertimo, to su mjesta koja pružaju dugotrajnu skrb. Mjesta koja danas život i pristojan kraj života znače, a nema ih dovoljno.
Štete predloženih „transformacija“
Neprocjenjive.
Smanjivanje broja smještajnih jedinica – vrlo optimistična prognoza je – 60 % kroz pet godina, znatno veća cijena doma (najmanje 30% veća od sadašnje cijene smještaja u obiteljskom domu) neprihvatljiva za dvije trećine sadašnjih korisnika obiteljskih domova, oduzimanje prava na smještaj kad čovjeku treba, gdje mu treba i u kojem obliku mu treba (obiteljski dom mjesto može osigurati i u pola noći i praznikom i nedjeljom, ustanova to neće moći) , očita centralizacija kapaciteta, zatiranje jedne gospodarske djelatnosti važne ruralnim područjima, gubitak radnih mjesta u slabije razvijenim mjestima i poticanje daljnjeg iseljavanja, uništavanje cijele postojeće infrastrukture socijalnih usluga, otvaranje prostora i stvaranje prilika za još više sive ekonomije i opasne ilegale, opterećivanje bolnica i izdavanja za zdravstvo (treba pitati ministra Marića što o tome misli?) itd itd.
Problem po prijelaznom razdoblju
Podsjećamo ministra i predlagatelje da obiteljski domovi do 10. 3 . 2022. moraju uvesti sustav zaštite od požara na što ih obvezuje Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o minimalnim uvjetima za pružanje socijalnih usluga iz 2021. s prilagodbom od godinu dana. Pitamo se zna li ministar koliko obiteljskih domova još nema te vatrodojave samo 5 mjeseci prije isteka roka i zašto nema? Čekao se ovaj zakon; uvesti vatrodojavu je skupo, to nije trošak, to je investicija, a budući da im se već dvije sustav lopta i zabavlja sudbinom, nitko nije htio investirati dok ne vide hoće li moći dalje raditi. Prođe li ovaj zakon – nema vatrodojave, nema mnogo registriranih obiteljskih domova. I nema nikakve prilagodbe od pet godina. Što će vatrodojava u praznoj kući?
Što „transformacija“ po ministru Aladroviću i savjetnici Bogdanović uistinu jest?
To jest zatvaranje obiteljskih domova. Sudeći po izjavama i namjerama, za njih je i standard tek komad papira na kojem piše drugi naziv i druga namjena prostora, a ne kvalitetna skrb. Oni standarde mjere širinom hodnika, smjerom otvaranja vrata i ravnateljem na plaći, a ne strpljivošću i blagošću njegovatelja ili kvalitetnom i prilagođenom prehranom.
Podsjetili bi da Pravilnik o standardima kvalitete socijalnih usluga postoji. Donijeli su ga. Stoga je nerazumljivo zašto se priča o dizanju kvalitete i standarda kad se to može riješiti pravilnikom, ne treba nam zakon. Kroz godine se dizao koeficijent zaposlenih po korisniku, uvela zaštita od požara, rad fizioterapeuta i socijalnog radnika u obiteljske domove.
Predstojnica gradskog ureda za socijalnu skrb i osobe s invaliditetom Zagreb, gđa Romana Galić, u „Dobro jutro Hrvatska“ 16. 10. 2020. navodi da u 11 zagrebačkih domova s 3799 korisnika radi 1348 djelatnika od čega 538 zdravstvenih djelatnika (uključene medicinske sestre i njegovateljice) odnosno 60% djelatnika je nezdravstveno osoblje.
Vidljivo je da standard nije ispoštovan u ustanovama, i to u jednom Zagrebu – 0,14 zdravstvena djelatnika na jednog korisnika. U što ćemo te domove transformirati?
Što je “transformacija” korisnicima i RH?
Socijalna katastrofa.Onaj tko potpiše ovaj zakon bit će grobar socijalnih usluga i dugotrajne skrbi za starije. Ovaj prijedlog zakona ne smije proći. Donesen je napamet, bez razgovora, bez prethodnih analiza i procjena što se može i u kojim rokovima, s kojim novcima i ono najvažnije – s kojim posljedicama po korisnike dugotrajne skrbi – to je pucanj u prazno, bolja rješenja bi imali da smo bacali grah.
Što se dogodi kad se radi napamet i ne razmatra mišljenje i stavovi ostalih dionika uključenih u djelatnosti, možemo vidjeti i s transformacijom udomitelja za djecu u profesionalne udomitelje.
Zakon o udomiteljstvu od 1.1.2019. kojim se uveo “proefsionalni udomitelj“ do 1. travnja 2021. rezultirao je s ukupno 0 profesionalnih udomitelja. Razlog tome je što je ministarstvo promašilo kriterije, na što su ih udruge upozoravale. ? Upozoravali su ministarstvo, nisu htjeli slušati.
Zadnjih dana govore da će razgovarati u prijelaznom razdoblju, da će tražiti rješenja, da će vidjeti sve što je potrebno. Kaže ministar: „mi smo naravno otvoreni za razgovore i planiramo sa svim onim vlasnicima odnosno ljudima koji se bave ovim poslom naći adekvatna rješenja“. Tatjana Katkić Stanić, ravnateljica Zavoda za socijalni rad pri MROSP-u, Radio Istra:„Pa mi vjerujemo da je pet godina u stvari jedan dovoljan period da se napravi jedna dovoljna reorganizacija, transformacija… da vidimo na koji način i što je sve potrebno da kao ministarstvo damo adekvatnu podršku.“
Sve te „izvide i uvide“ o kojima se sad govori je trebalo napraviti prije donošenja prijedloga zakona. Ulog je velik – tisuće starijih ljudi kojima smještaj treba danas. Sad. I sve više i više njih kroz narednih pet godina.
Upozoravamo da nemamo čak ni hitnih mjera sanacije ovakvog prijedloga. Da samo 10% obiteljskih domova u prvim mjesecima po Novoj godini zatvori vrata jer neće ulagati ni kune u vatrodojavu, najmanje 500 ljudi ostaje bez smještaja. Kuda? Gdje? Kamo? A zatvarat će, ljudima je puna kapa svega. Hrvatska si, koliko god po ministru fenomenalna za život bila, ne može dopustiti smanjenje kapaciteta.
No razumljivo je zašto se s ovim prijedlogom išlo. Godinama se nije radilo što se trebalo, a sad se nit umije nit može uspostaviti red pa se brisanjem jedne cijele kategorije sve skupa misli pomesti pod tepih, oprati ruke i prebaciti odgovornost sa sebe. Danas su tako za Andraševac krivi oni koji rade dobro, a ne oni koji su ga svojim nemarom dopustili. Nažalost, neće moći,
Kaos ovakvog prijedloga je neminovan. Nema Hrvatska samo problem s ilegalom i šakom loših obiteljskih domova – mi nemamo smještaja, mi smo siromašni. Mi imamo i stotinu problema u javnim domovima, decentraliziranim i centraliziranim – od niske kvalitete i loše skrbi, lista čekanja, manjka radnika, do netransparentnog financiranja i kadroviranja..nama istu cijenu javnog doma plaća onaj s 2000 i s 22 000 kuna mirovine. Mi imamo problem po registru dosmrtnih i doživotnih ugovora.
Promjene Da – nužne su, nema mjesta; kvalitetnija skrb – Da! Ali ne ovaj prijedlog i ne ovako. Neka osiguraue kapacitete pa onda transformiraju. Neka nam pokažu da znaju i mogu uvesti red u javnim domovima.
Ministre Aladroviću, moramo razgovarati, još nije kasno. Dođite.
S poštovanjem,
Sabina Angelina Latin, predsjednica udruge „starKA“
Ps. Prođe li ovaj prijedlog zakona s ovih 149 riječi, pozivamo ministra Beroša i županije da odmah krenu u proširivanje kapaciteta na produženo liječenje. Ne za stotinu, već za par tisuća ljudi.